Dete u kriznoj situaciji – kako mu pružiti podršku

Kada čujemo reč porodica često, ukoliko i sami imamo prijatna sećanja i iskustva iz sopstvene porodice koja sežu iz ranog detinjstva, zamislimo slike nasmejane mame i tate, između kojih su nasmejana deca. Ovakve slike najčešće viđamo na reklamama, u popularnim časopisima, internet portalima, društvenim mrežama… Međutim, često ovakva slika nije tipična za sve porodice, ili bar nije tipična u nekom trenutku porodičnog života. Nekada porodica proživljava krizu pod uticajem nekog snažnog i najčešće iznenadnog životnog događaja. Tada se porodična dinamika narušava, često dolazi do disharmoničnosti u porodičnim odnosima i potreban je određeni vremenski period, ponekad i psihološke intervencije od strane stručnjaka, da bi se balans ponovo uspostavio i članovi porodice prilagodili novonastaloj situaciji. Nekada, u zavisnosti od specifičnosti samog događaja, u stanju smo da predvidimo promene i da unapred osmišljavamo načine kako da se nosimo sa situacijom i promenama koje će uskoro nastupiti, a posebno kako ćemo detetu obezbediti što lakše prilagođavanje na novi životni kontekst koji planiramo ili očekujemo.

Neki od takvih događaja koje možemo da predvidimo i pripremimo unapred dete na njih su: rođenje mlađeg brata ili sestre, polazak u vrtić, školu, preseljenje u drugi stan, drugi grad, razvod roditelja, hronična bolest neke osobe veoma bliske porodici, koja se može završiti smrtnim ishodom i dr. Međutim, postoje i one situacije koje nismo u mogućnosti da predvidimo, kao što su: iznenadna smrt člana porodice, smrt vaspitačice/učiteljice, druga iz komšiluka ili škole, prirodne katastrofe (zemljotres, poplave), saobraćajne nesreće i dr.


Na sve navedene situacije mi odrasli ćemo reagovati na „svoj način” u zavisnosti od iskustva i sopstvenih kapaciteta da se nosimo sa stresnom situacijom. Neko će lakše i brže uspostaviti ponovnu ravnotežu, povratiti stepen funkcionisanja u porodici, na poslu, u grupi prijatelja, dok će nekom biti potrebno mnogo više vremena, pa čak i podrška stručnjaka da se prilagodi na novonastalu situaciju i prevaziđe krizu. Ono što je jako važno, u ovakvim situacijama jeste da imamo blisku osobu s kojom možemo da razgovaramo i koja će nas razumeti, ali, potrebno je napomenuti da, ukoliko se i dalje ne osećamo dobro, neophodno je obratiti se profesionalcu za stručnu pomoć. Kada se ovakvi događaji odigraju, deca moraju da nam budu u fokusu, jer ne smemo dopustiti da se ona sama brinu o sopstvenim osećanjima i da se sama nose sa sresom i kriznom situacijom. Pored toga, moramo voditi računa i o tome da deca ne preuzimaju ogovornost za osećanja nas odraslih, tj. roditelja i ne preuzimaju ulogu „tešitelja“, za koju svakako nisu dorasli, niti su razvojno spremni. Detetu je potreban odrasli, odnosno roditelj/straratelj, tj. osoba u koju dete ima poverenje i osećaj sigurnosti, da prebrodi kriznu situaciju i zaokruži proces adaptacije na novi/drugačiji životni kontekst.


Kada se dogodi neka krizna situacija kao što je razvod, bolest člana porodice, smrt člana porodice i sl, dete doživljava i tumači taj događaj na osnovu veoma siromašnog iskustva koje ima. Dakle, dete nije razvojno spremno da samo, bez podrške odraslih, donese ispravne zaključke o događaju, ne vlada optimalnim brojem relevantnih činjenica da bi izvelo tačne, ispravne zaključke. Stoga, deca često za nastajanje nekih situacija, kao što je npr. razvod roditelja, okrivljuju sebe. Kada dete ima potrebu da pita i traži informacije od odraslih o događaju, tj. novonastaloj situaciji, nikako ne treba da se oglušimo o nju. To podrazumeva da deci tačno objasnimo šta se dešava, na način na koji to mogu da razumeju. Pričati otvoreno o situaciji koja se dogodila, bez nepotrebnog detaljisanja, pomoćiće detetu da razume, a samim tim i lakše prihvati nove činjenice, što može da prevenira eventualno nastajanje psihosomatskih reakcija na stresni događaj, kao što su mucanje, mokrenje u krevet, noćni strahovi i sl. Dakle, ukoliko od deteta skrivamo istinu, ili čak tabuiziramo određenu temu i uporno izbegavamo da pričamo o njoj, to se može izuzetno nepovoljno odraziti na njegov emocionalni razvoj i funkcionisanje u svakodnevnim aktivnostima.

Takođe, pored toga što ćemo sa detetom govoriti o činjenicama koje su u vezi sa stresnim događajem, važno je da pokažemo i kažemo detetu kako se mi osećamo u vezi sa tim, umesto da skrivamo osećanja i pokazujemo lažan osmeh. Deca izuzetno dobro tumače govor tela i neverbalne poruke, koje, ako su u suprotnosti sa onim što govorimo detetu, mogu samo dodatno da ga zbune i učine nesigurnim.
Kontekst u kojem se dešava razvod, preseljenje, gubitak drage osobe, pa i rođenje mlađeg brata ili sestre, često dovodi do promene dnevnih rutina deteta, prilagođavanja na boravak u novoj fizičkoj ili društvenoj sredini, promenu odnosa između mame i tate i sl. Deca imaju veoma izraženu potrebu za predvidljivošću, strukturom, poznatim dnevnim rutinama. Tako da je, u situacijama koje podrazumevaju prilagođavanje i nošenje sa stresom, veoma važno obezbediti detetu bar deo onog što mu je poznato i predvidivo i na šta je dete do sada naviklo. Npr. ukoliko se roditelji razvedu i dete se preseli u drugi stan, važno je obezbediti bar nešto što je isto, tj. što je dete do tada radilo. Npr. ne menjati u isto vreme i vrtić/školu, omogućiti detetu boravak kod bake i deke u njihovom stanu u kojem je sve kao i ranije, odlaziti na ista igrališta, obezbediti igru detetu sa poznatim vršnjacima i igračkama koje su mu jako važne i kojima se ranije igralo i sl. Važno je da dete ima doživljaj da smo kao roidtelji/staratelji dostupni u psihološkom smislu, da čak i kada nismo fizički sa detetom, ono može da nas pozove, pita nešto, kaže kako se oseća, podeli neki događaj i sl.

Decu često preplavljuju osećanja u situacijama iz svakodnevnog životu, a posebno u situacijama koje ne razumeju i ne znaju kako da se nose sa njima. Zbog toga je važno da roditelj imenuje osećanja deteta i naglas jasno interpretira i reflektuje detetu šta se tačno dešava. Npr. „Ljut si, jer ne možeš da dobiješ slatkiš pre ručka. Deka ti je to obično dozvoljavao”. „U predhodnom stanu si imao svoju sobu, sada je više nemaš i razumem da ti to jako nedostaje.” „Tužan si i plačeš, jer smo sada samo ti i ja za stolom u vreme ručka. Potrebno nam je vreme da se naviknemo na to. I za mene je ova situacija neobična i tužna, ali posle oređenog vremena navićićemo se na nju”.

Kakav god da je gubitak u pitanju, važno ga je učiniti stvarnim, umesto da se pravimo kao da se nije ni desio. To znači da ne treba skrivati sopstvena osećanja. Ono što je važno jeste to da znamo da je u redu reći detetu, pored toga da smo npr. tužni zbog gubitka ili novonastale promene, i to da svako tuguje na svoj način. Npr. objasniti detetu da vi najčešće tugujete tako što vam se ćuti, ne priča, imate potrebu za povlačenjem i da to ponašanje nema veze sa njim, tj. detetom. Ili, objasniti detetu da kada ste tužni često plačete i sl. Takođe, i dete može, i ima pravo, da tuguje na drugačiji način od roditeljevog. Najvažnije je da se otvoreno priča sa detetom o tome.

Kada je u pitanju bolestan član porodice, sa nepredvidim ishodom, bitno je omogućiti detetu da mu ispriča sve što želi. Deca, najčešće nakon smrti važne i drage osobe, govore o tome da im je žao što mu nisu nešto rekli, uradili, pokazali. Ukoliko nije moguće da dete razgovara sa bolesnim članom, poželjno je omogućiti mu da napiše pismo, nešto nacrta, pošalje i na taj način kaže dragoj osobi sve što ima.
Kada je u pitanju smrt člana porodice, neophono je istaći i još neke činjenice koje mogu biti od koristi u procesu pružanja podrške detetu: bar još neko vreme zadržati stvari u stanu koje su vlasništvo preminule osobe, fotografije, zajeničke uspomene, umesto da sve odjednom sklonimo i ponašamo se kao da preminula osoba nikada nije živela u našem domu. Važno je i da ne očekujemo „odrasle” reakcije od deteta. Njihove reakcije na stres kadkad mogu biti i šala i smeh, te zbog toga ne treba da ih prekorevamo. Takođe, ne upotrebljavati sa decom izraze za smrt kao što su „spava” ili „otputovao”, jer to može da izazove dodatni strah od spavanja i odvajanja od roditelja.

Ako se reakcije na stresni događaj deteta prodube, već izvesno vreme traju, a manifestuju se regresijom (ponovnim vraćanjem na prehodni razvojni nivo), gubitkom apetita, mokrenjem u krevet, gubitkom interesovanja za igru i vršnjake, povlačenjem u sebe, dobro je da se roditelj obrati stručnjaku.
Razvijanje odnosa roditelj dete kroz igru, je u navedenim situacijama veoma važno. Kroz igru se mnogo lakše povezujemo sa detetom, a u kontekstu neprijatnog događaja i krize, povezanost sa detetom je od neprocenjivog značaja.

Omogućavanje detetu da kroz igru proradi i proigra situacije koje su kod njega izazvale neprijatnost, strah, uznemirenost i sl, može da ima lekovit učinak na dete i olakša proces tugovanja, nošenja sa gubitkom i prilagođavanja na novonastalu situaciju. Deci predškolskog uzrasta igra je često osnovni i najlakši kanal komunikacije sa odraslima. Često deca ovog uzrasta ne mogu verbalno da opišu i predstave kako se osećaju, šta ih opterećuje, brine i sl, tako da ovo mnogo lakše čine upravo kroz igru. Stoga je značajno da obezbedimo deci materijale za igru i svoje prisustvo u njoj, ukoliko nas oni pozovu. To prisustvo u dečjoj igri podrazumeva da dete vodi – a roditelj ga prati bez kritikovanja i osuđivanja zbog možda nekog neobičnog načina i ponašanja u igri.

U svakom slučaju u kriznim i stresnim situacijama, neophodno je da omogućimo detetu dovoljno informacija koje može da razume i obradii, te naći kanal komunikacije kroz koji će ono to da „pusti iz sebe”, „proradi” i objasni sebi, integriše sve što se dogodilo. Da li će to biti razgovor, igra, crtanje, modelovanje, muzika, način neka odabere dete, naravno, uz roditeljevu podršku i podsticaj. I naravno, ključno je da pošaljemo jasnu poruku detetu da smo uvek tu za njega i da može da se osloni na nas.

Katarina Majkić, pedagog
Transakcioni analitičar – savetnik,
Praktičar terapije igrom